Moja priča je nastala spontano, jednog prelijepog poslijepodnevnog dana uz naizgled običnu kahvu sa mužem. Moje ime je Merjem, supruga sam celijakičara i majka dječaka od 3 godine.
Da mi je neko prije 5 godina rekao da ću biti ovdje gdje sam sada, pomislila bih da je lud. 😀
Ali ipak sam tu, nakon svim iskušenja, neuspjeha i uspjeha. Godine 2016. sam se udala za svog muža celijakičara. Merjem prije 5 godina nije bila neki ljubitelj kuhinje ali sve se može okrenuti, zar ne?
Nakon udaje za muža, kojem treba posebna ishrana, počele su moje “slatke” muke sa kuhinjom. Nakon 4 godine mogu reći da sam isplakala more suza ali da se svaka na kraju isplatila I dovela me do Vas i ove stranice.
Prve godine braka sam plakala zbog hljeba. Sjećam se da mi je majka mog muža dala neki jednostavan (nakon 4 godine smiješan i prejednostavan) recept za hljepčiće sa jogurtom. Muke žive – nekad bi bili odlični, nekada “živi”(nedovoljno pečeni) a ja nisam imala pojma zašto se to događa. Broj isplakanih suza – milijarda. Onda sam dobila recept za hljeb sa mlijekom koji nije bio loš ali se mrvio pa smo došli do ovog današnjeg kojeg bih mogla sada žmireći napraviti. 😀
Druge godine sam plakala zbog pite. Majka muža kad napravi pitu – diše i miriše. Moj prvi pokušaj spremanja pite je završio sa bačene 2kile brašna (minimalno) i katastrofom za koju se nadam da niko nikad neće saznati. Nakon 2 godine posmatranja majke muža kako sprema pitu, odvažila sam se I sama da pokušam. Sama u kući, bez publike, sama sa svojim živcima i pogodite – uspjela sam!
Eh, treće godine sam plakala za pizzom. Tako tanka kora a tako žilava! Probala sam 100 recepata, jednom uspije, sljedeća 3 puta ne uspije i tako u krug. Probala sve opcije – s jajetom, s mlijekom, bez mlijeka, s kvascem, bez kvasca – sa praškom, s jogurtom … Na kraju sam našla odličan recept – i mlijeko, i kvasac i prašak za pecivo. Kako i ne bi uspjela šta sve ide u tako tanko tijesto, zar ne?
Četvrte godine sam prestala plakati, bila sam hrabrija da pokušam nove recepte, pokušam napraviti nešto svoje. I tako sam tog običnog dana napravila stranicu na facebook-u i zahvaljujući njoj upoznala puno divnih i veselih bezglutenaca.
Ta me godina promijenila. Upotpunila mi život. Upoznala sam puno novih ljudi, čula nove životne priče i olakšala život makar jednoj osobi a to je i više nego dovoljno za mene.
Vama neće trebati 4 godine, obećavam! Sa ovom web stranicom idem stepenicu više u radu sa onim što volim i stepenicu sam bliže Vama, čitaocima, da zajedno uspijemo spremiti svako jelo!
Hvala Vam na podršci!